Poljski feministički pokret

Povijest poljskog feminizma započinje u XIX stoljeću. Ideje o pravima žena pojavljuju se u Poljskoj zajezdno s pojavom Napoleona u toj zemlji . Kao prva knjiga, koja se bavila pitanjem žene smatra se rad Klementine iz Tańskog Hoffmanowej, „Pamiątka po dobrej matce” (Naslijedje po časnoj majci). Gdje autorica ukazuje potrebu ženskog školovanja. Ovaj period, povjesničari  zovu, „prvi val”

„Drugi val” su godine 1830-1861. Između dva narodna ustanka, razvijala se u Poljakinje ideja žene, koja zajedno s borbom za nezavisnost, bori i za svoju emanipaciji. Tada su se  pojavili i prvi časopisi, koji se bave tim problemom.

Razdoblje od  1861-1900 bio je, „treći val”, ujedno i najjači. Paradoksalno pored  žena  u pokretu, najvažnji ljudi poljskog feminizama bili su muškarci; Adam Wiślicki, Aleksander Świętochowski i Edward Prądzyński. 

Poljska feministka u XIX vijeku i njoj čerep

Žene u Poljsoj je više privlačilo studiranje na visokim školama nego politika.. Mnoge od njih borile su  za mogućnost studiranja nas  Sveučilištima u Krakovu ili Lavovu. Tada za dobivanje univerzitetske  diplome trebalo je  studirati u Švicarskoj, ili Francuskoj, poput npr. nobelovkke Maria Skłodowska-Curie.1897. prve žene postaju studentice.

Danas čini se, (po poljskim feministicama), slična situacija kao u drugim europskim zemljama (Engleska, Francuska) Poljakinje su dobile  zakon koji se tiče ravnopravnosti muškarca i žene 1921 g. Kao primjer heroizama, kažu, da je delegacija žena morala čekati vani, na zimi i snijegu prije nego što je dala memorandum zakona Józefu Piłsudskom.. Meni je to slab argument u usporedbi  sa  situacijom feministica u Francuskoj i Engleskoj gdje, su žene gubile život za ideje emancipacije.

U zaključku treba naglasiti, da poljski feministički pokret u XIX st., nije bio  uspješan. Prve studentice počele su studirati tek pod kraj XIX st., a zakon o ravnopravnosti dobiven je od vlade gore, bez njihova utjecaja. Čini mi se, da je ona povezana s borbom za neovisnost. Možda je  ženski pokret bio malo aktivan, i stoga, što se pitanje  slobode Poljske stavljalo iznad ženske emancipacije Ženama  je pitanje nezavisnosti Poljske  bilo važnje nego pitanje  ravnopravnosti žene. 

Bibljografia

Chwalba A., Historia Polski w XIX wieku, Warszawa 2010. 

Mrozik A., Polski ruch kobiecy przełomu XIX i XX wieku a kontekst europejski i światowy, http://www.feminoteka.pl/muzeum/readarticle.php?article_id=18 [dostup 14.03.2015].

Modernizm i feminizm: postacie kobiece w literaturze polskiej i obcej, [red: E. Łoch], Lublin 2001. 

T. J. Lis

Abbazija

Abbazia, danas poznata kao Opatija, bila je prozvana kao Nica Austro-Ugarske. Tamo je svake godine tisuće turista dolazilo odmarati se nad Jadranskim morem. Medju njima i mnogo Poljaka iz Galicije, dijelu ondašnje  Austro-Ugarske. U tiskovini „Nowa Reforma” koja je izlazila u Krakovu u broju od 1907 g. čitamo: Glavni kontigent kupača su Njemci, kako iz Austrije tako i iz Reicha […] poslije njih  su ugarske obitelji, potom Poljaci pa Česi, Hrvati, Srbi i tako dalje. Kako vidimo iz citata, kroz više od 100 godina nije se mnogo promjenilo. 

Abbazia na razglednici iz kraja XIX vijeka

            U vrijeme Austro-Ugarske u Galicije, Opatija je bila vrlo popularna turistička destinacija. O tome su objavljene dvije knjige; Abbazia jako stacya klimatyczna kąpielowa,  i Abbazyja napisanu od dr Bolesława Kosteckog. On je bio liječnik, koji je radio ljeti u Opatiji , a u zimi odlazło u Karlove Vari, Češka. Takodjer u Opatiji je radio i Poljak dr Henryk Ebers, osnivač prvog ljetovališta u Krinici (danas vrlo popularno turističko naselje u planinama Poljske), vlasnik motela u Dalmaciji od 1898. do 1901.

            Vlasnicima motela u Opatiji, bili su Poljaci takodjer dragi, oni što su  pomagali svoje rođake kada su došli na odmor u Dalmaciji. Ova je destinacija bila vrlo popularna, ne samo medju običnim stanovnicima Galicije, nego i medju znanstvenicima, piscima političarima. Na opatijskom suncu sunčao se Henrik Sjenkievič, koji je tad pisao  „Pana Włodyjowskog”. Odmarao se tamo, također i njemački car.

            Abbazia je bila jako popularno ljetovalište za vrijeme Austro-Ugarske. Državljani Galicije voljeli su tamo ljetovati. Kada bi dobili godišnji odmor dolazili su preko Trsta, ili Ljubljane. Kad su stigli, mogli su se sunčati i kupati u moru. Osim turističkog naselja u Truskawcu i Krinici (Galicija), Abbazia je bila najveće mijesto gdje su dolazili Galicijanci na odmor.

Bibljografia

Z. P., Z Krakowa do Abbazyi, „Nowa Reforma”, nr 253, 05.06.1907, s. 1.

P. Semka, Galicja z dostępem do morza, „Rzeczpospolita”, http://www.rp.pl/artykul/306068.html [dostęp 13.03.2015].

B. Kostecki, Abbazya, Kraków 1903.

T. J. Lis

Rabbinical Knights [ENG]

Born in 1939 Michael Moorcock is an exceptional writer. He joined eclectic fantasy (there is no need to deny that the level of his works was uneven) with the career of musician and visual artist. But, for a history lover, the most interesting are the historical references Moorcock smuggled in his stories. 

In a short story od 1981 entitled "The War Hound and the World's Pain" the main hero - a Lutheran mercenary Ulryk von Bek, fighting in the Thirty Years' War, gets into trouble. Not only at the very beginning cannot get along with his Catholic superiors (there were a few Protestant qualified officers fighting for the Habsburgs - i.e. well-known Heinrich Holk), but also he is faced with the necessity of joining an expedition for some mystical relic. During his quest he visits many strange places, including an alternative reality where Carthage was the winner of the Punic Wars. Moreover, the Carthaginians accepted Judaism as their religion and the knight order there is not the one of the Templars, but of Rabbinical Knights. 

 

Heinrich Holk (1599-1633)

Although the vision of Jewish supremacy sounds very extravagantly, we can certainly notice an echo of discussion that flared up among historians (and in public) in Europe. In 1966 there was published a book of Paul Wexler "the Non-Jewish Origins of the Sephardic Jews". The author, having collected the ancient and medieval writers' pieces (i.e. those of Ibn Khaldun) introduced a vision of Judaism flourishing among Berbers and Carthaginians' descendants in North Africa. Moreover, according to Wexler all Berbers, before the Muslim conquest, were believed to favor the Jewish religion. It is the Berberian queen Dihja that were to stand for the symbol of the struggle against Islam (the leader of the Berberian country, of which the elites, just as Khazars, accepted Judaism). The most controversial of the theses included in this book was the claim (the one that expanded the theses of André Chouraqui in "Between East and West A History of the Jews of North Africa") that Judaic Berbers not only took part in the conquest of the Iberian Peninsula, but also were the first to bring there the Jewish religion; furthermore, that they are the ancestors of contemporary Sephardic Jews. 

 

Cover of 1981

The historians who were in favour of such an argumentation presented some reasons why the North Africa's population was inclined to Judaism. The first of those reasons is its Semitic nature, more appealing to Phoenicians' descendants than Christianity; another is the traditional resistance of the province against Rome (unambiguously Christian from the time of Theodosius); the third is relatively open nature of the Jewish religion in diasporas in late antiquity. Anyway, the short nightmare of Ulryk von Bek and Sedenka the Cossack was also the issue subjected to academic discussion. 

Literature:

1) M. Moorcock, War Hound and the World's Pain, NY 1981; (wyd. polskie: M. Moorcock, Żołdak i zło świata, Warszawa 1994)

2) P. Wexler, The Non-Jewish Origins of the Sephardic, NY 1996;

3) A. Chouraqui, Between East and West A History of the Jews of North Africa, 2001;

4) S. Sand, The Invention of the Jewish People, London 2011; (wyd. polskie: S. Sand Kiedy i jak wynaleziono naród żydowski, Warszawa 2014)